RAZMIŠLJANJA ANONIMNOG HIFISTA,
volume 1

  tekst: Anonimni hifist, studeni 2024.

Čitam ovih dana neke strane forume... Pa je pitanje bilo, kaže: koja je lista kriterija zvuka koji su ljudima najbitniji.

Pa ljudi redom poredavaju što im je najvažnije u zvuku....

Velika većina piše da im je najbitniji STAGE, pa razglabaju i seciraju taj pojam stage na sto dijelova.

Jedan piše da su mu najvažniji, ovim redom:
1. dubina stejđa
2. širina stejđa
3. pin-point image na tom stejđu
4. itd.....

Drugi piše:
1. veličina stejđa
2. jasno razlikovanje svakog instrumenta na stejđu
3. zrak unutar stejđa
4. što veća dubina stejđa
5. itd...

A ja, čitajući to, se križam i šaljem sve u pič mač. Pitam se kuda to sve ide i jesu li ljudi zbilja toliko neupućeni i needucirani u taj naš hifi. Znaju li išta o zvuku? Ozbiljno pitam – išta?

Pa najvažniji je TON. Bas, srednji i visoki. Hifi je što vjernija reprodukcija zvuka.

Neki kažu i timbar, iako ja baš ne koristim taj termin. Ton, njegova ispravnost, daklem – što veća linearnost po frekvencijskom spektru, to je bitno. To je ono kad npr. na zvučniku piše (deklariranih!) npr. 30 ili 40 Hz do 20 kila +/-2 dB (ali ne da je npr. 40 Hz -6dB). Dakle, što manja izobličenja, linearnost.

Meni su najvažniji ton i (posljedično) dinamika. (Mislim, ako imaš ta sva tri dijela spektra posložena, poglavito bas, imat ćeš automatski i dinamiku - BTW, bez basa nema zvuka) Smatram da bi svakom to trebalo biti tako, ali dobro.

Što se mene i stejđa tiče, prije možda 10 godina sam prekrižio, možda prevladao taj pojam STAGE.

Što kroz promjenu sobe, što kroz promjenu aparata (primarno zvučnika), shvatio sam da postoji i jedan viši pojam, zovem ga ZVUČNI ZID.

Naravno, ako to ova 3 elementa omogućuju: soba, aparatura (primarno zvučnici) i snimka.

Zvučni zid je daklem zvučna slika koja se prostire od poda do stropa, od lijevog do desnog zida. Zvučno platno koje popunjava i oslikava zid koji se nalazi ispred tebe, odnosno iza zvučnika.

(BTW, čitam da i dalje postoje ljudi koji ne vjeruju da postoji visinska dimenzija stejđa, da tu postoji samo širina i dubina. No comment.)

Da mi je strop, umjesto 3,5 metra, viši od toga, imam dojam – a samo nagađam i realno ne znam - da bi zvučni zid u visinu išao i full do te neke nove visine stropa.

Okej, potrebno je i da snimka to omogućuje.

Primjerice, poznati audiofilski klasik Johnny Cash i „The Man comes around” je solidna, vrlo dobra snimka, ali ništa više od toga. Tu nema zvučnog zida.
(pri čemu, jasno, uopće ne ulazim u to o kakvoj se pjesmi ovdje radi, o čemu ona govori itd... Možda veliki zvučni zid ovdje ne bi ni bio primjeren)

Zato pusti Faithless i „Insomniu”, tu ćeš dobiti zvučni zid. Pored zvučnog zida, tu je i enormna količina dinamike, detalja, basa itd.

Ili pak George Michael i „One more try”. Kakav zvučni zid! A tek glas, bas pedala, bas gitara...

I jasno, to treba reći jasno i glasno, a rekao je to davnih dana i Dušan Dragović, kada je hi-fi još bio u povojima na ovim prostorima: hi-fi se ne sluša tiho. Pusti Insomniu i One more try na većoj glasnoći pa ćeš vidjeti šta je zvuk.

Kada neki sistem na sajmu ili u audio trgovini ne može odraditi te snimke, jer se zvuk raspada i urušava na većim glasnoćama (a to je obično ili do pojačala ili jer konstruktor zvučnika nije znao kako pošteno dizajnirati kompleksnu stvar zvanu skretnica), onda će ti diler, umjesto da okrivi opremu koju prodaje, mrtvo-hladno reći da su to snimke za razglas, da on nema u ponudi razglasnu opremu. Koji teški bullshit.

I znaš još što – malo o kabelima. Neki dan sam za probu odlučio iz sistema povaditi sve hifističke kabele, te sam od prvog do zadnjeg uštekao najobičnije: strujni oni koji dolaze uz uređaj, interkonekt između CD playera i pojačala nije na razini Hame, ali nekakav ranga cijene 10 ili 20 eura metar i Tasker zvučnički. Da si potvrdim da se bez hifističkih kabela može. Sistem je svirao odlično. Zvučni zid je bio tu. Sve je bilo tu.

Pa sam iz svega izveo sljedeće revolucionarne zaključke:
a) kabeli ne smiju služiti za krpanje mana u sustavu (tipa, imam previše visokih pa ću kupiti tamni kabel da ubije visoke.... Halo??)
b) sistem koji je zdrav i dobro složen radi i s najobičnijim kabelima
c) najvažnija je soba (njezine dimenzije VxŠxD moraju biti povoljne), njezina zvučna izolacija i akustika, kao i mjesto slušanja
d) u sistemu trebaju biti spojeni uređaji, komponente dobre kvalitete, što međusobno sinergijski, što da je svaki uređaj ponaosob kvalitetan (npr. zvučnik mora moći svirati glasno bez izobličenja i raspadanja, npr. pojačalo mora imati dovoljnu količinu struje, itd itd...)
e) da, naravno, kabeli se čuju, to nitko ne poriče, ali poanta je da sistem U STARTU mora moći svirati na top razini i s običnim žnorama, a onda na to, na te zdrave i dobro promišljene temelje, tek kasnije spajaš skuplje kabele (a ima ih zbilja odličnih... kao i onih koji to nisu)

I za kraj, napustili su nas čarobnjaci Đoko i Braco, dva najveća audio imena i autoriteta na prostoru bivše Juge (a možda i šire, nemam pojma), i to nedugo jedan za drugim. Bili su kao prst i nokat, što prijateljski, što poslovno. Braco je na Đokinoj sahrani imao vijenac na kojem je pisalo "Vidimo se uskoro". Tako je i bilo. Počivali u miru. Trajni ožiljak ostaje na mom srcu i duši.

Iza njih ostaje ogromna ostavština, dizajnirali su i proizveli bezbroj pojačala i zvučnika, radili su sa svojom opremom sound za Blood sweat and tears, Simple mindse, Motorhead, najveće koncerte i turneje Bijelog dugmeta (sjetimo se koncerta u Rusiji pred +100.000 ljudi), odradili su jedan od najkultnijih koncerata nekog domaćeg benda u HR ikada - Prljavo kazalište na Trgu bana Jelačića 1989. godine za 200.000 ili 300.000 ljudi (tzv. Zabranjeni koncert, sjetimo se važnosti tog trenutka, političkih prilika u to doba, ozračja, Slobe i njegovih četničkih baljezgarija, raspada Juge itd... Da smo se kao država rastali u miru, kao Čehoslovačka, gdje bismo danas bili? Ekonomski, natalitetno, kulturno...??), Mišu Kovača na Poljudu, Bruce Springsteen... - to je samo vrh sante leda onoga što su radili.

Nećemo vas nikada zaboraviti. Pa se prisjetimo izjave po kojoj je Cobra bio najpoznatiji: "Mali, nemoj da ti fali basa". To je i moja poruka svim hifistima: bas je baza, temelj dobrog (ili vrhunskog, kako hoćeš to zvati, nebitno) zvuka.